Rajski otok, otok bogova, otok tisuću hramova – smješten u samom srcu indonezijskog arhipelaga, Bali doista nudi prekrasne krajolike, živopisnu kulturu, divne plaže, nestvarno lijepe hramove i poznat je po gostoprimstvu svojih stanovnika. Mi danas međutim nećemo govoriti o tome.
Ovaj otok s oko 4,300,000 stanovnika na površini od oko 5,780 km2 (za usporedbu, hrvatski dio Istre ima površinu od 3.135 km2) 2023. godine posjetilo je 4,7 milijuna turista (a Hrvatsku je iste godine posjetilo oko 20 milijuna turista).
Na Bali sam krenula vrlo skeptična: osim što na Baliju ima puno hramova, ima i potresa, erupcija vulkana, poplava, krađa i prijevara na ulicama, zagađenja plastikom, masovnog turizma, tkz. „Bali bellyja“. I doista, kad krenete podrobnije istraživati otok, onda shvatite da imaju i veliki problem s deforestacijom i masovnim građenjem (hm, odakle mi je to poznato), da je problem zagađenja rijeka, okoliša općenito i mora puno izraženiji nego što možemo zamisliti. Da su u turističkim središtima cijene stanovanja strašno porasle pa se lokalno stanovništvo mora seliti u ruralnija područja. Da se većina kapitala od turizma slijeva na račune multinacionalnih kompanija, a ne u džepove lokalnog stanovništva koje je za svoj rad prilično malo plaćeno.
Ipak, Bali živi upravo od turizma: restorani, kafići, hoteli, turističke atrakcije, tečajevi yoge, saloni za masažu, hramovi, taksisti, vodiči, škole surfanja – da nije turista, većina ljudi ne bi imala posao. Branje riže u poljima plaća se oko 2-3 eura dnevno, što čak ni ondje nije dovoljno za život iako je za naše pojmove doista jeftino.
No vratimo se na plastiku. Iako neki hoteli i restorani sada promiču uporabu alternativa plastici, svima je na umu isključivo zadovoljstvo gosta i profit, malotko razmišlja o tome gdje će ta plastična slamka završiti. Neki hoteli i smještaji doista nude neke alternative: porculanske posudice koje po potrebi nadopunjavaju šamponom, gelom za tuširanje i losionom za tijelo. Bočice vode koje vam svaki dan ostavljaju u sobi također su u nekim smještajima staklene, a i kod njih vrijedi uvriježeno pravilo da ćete obješen ručnik ponovno koristiti, a da za onaj na podu želite zamjenu.
Kao odgovor na krizu s plastikom, lokalna je vlada pokrenula određene inicijative i mjere, ali većina se promjena dogodila, kao što to obično biva, zbog projekata koje provodi sama zajednica ili nevladine organizacije – zbog angažiranja pojedinaca. Pohvalne su inicijative organizacija poput „Bye Bye Plastic Bags“ i „Pulau Plastik“ koje zagovaraju sistemsku promjenu putem obrazovanja stanovništva i zagovaranja pozitivnih lokalnih politika.

Ovdje vam ostavljam snimku udruge Pulau Plastik snimljenu u „majci hramova“ Besakihu u kojoj se volonteri trude izravno utjecati na promjene u svojoj okolini i educirati stanovništvo o alternativama plastici.
Problem je međutim i dalje velik. Plastične vrećice, boce i jednokratna ambalaža doslovno plivaju po rijekama. Morski život, od morskih kornjača do koraljnih grebena, pati jer ih plastični otpad doslovno guši. A dok mi plastične slamke sada još gledamo možda samo na fotografijama unesrećenih kornjača, na Baliju se po njima – hoda.
Stanovnici mi kažu kako u kišnoj sezoni plažu znaju čistiti i do tri puta dnevno, ali valovi stalno na plaže nanose novi otpad. Kako to izgleda tijekom sezone monsuna možete vidjeti ovdje. Otpad koji vidite na prve dvije fotografije snimljen je tijekom „dobre“ sezone i nisam primijetila da ga netko čisti ili da nekome pretjerano smeta.
Slika 2: plaža u Kuti, Bali. Fotografija: Ana Kovačević
Ali, tko je kriv? Indonezija je četvrta u svijetu po broju stanovništva. Je li sav otpad koji se slijeva na njihove plaže i po njihovim rijekama zapravo njihov? Odakle dolazi? Jesu li najveći problem turisti ili lokalno stanovništvo?
Osim što otpad na plažu nanosi more, more ga i odnosi s plaže. Naime mali se lokalni bircevi na plaži bore za svakog gosta. Improvizirane terase na šetalištu u Kuti svaki se dan povećavaju. Kako? Nabacivanjem većeg kamenja koje služi kao potporanj, zatim se u tu strukturu ubacuju grane, vreće sa smećem i razne stvari koje mogu ispuniti rupu te se na sve to nabacuje pijesak i sve se to dobro utaba. Turisti tako doslovno ne znajući zapravo sjede na smeću. Osim što to privlači i neželjene goste na više noga, pri dolasku plime te se terase raspadnu, povuče ih more, pa ih svako toliko treba nadograđivati. Završi li i to smeće u moru?
Slika 3: plaža u Kuti, na Baliju. U dnu fotografije vidljive su vreće otpada koje služe kao potpora i podloga za “terase” lokalnih kafića na plaži. Fotografija: Ana Kovačević
Slika 4: plaža u Kuti, izrada “terasa”. Plavo na fotografiji su stara odijela za surfanje.
Slika 5: plaža u Kuti; izrada pješčanih terasa. U vreće se stavlja mješavina otpada, pijeska. Pa čak i kokosi iz kojih je netom prije netko ispijao kokosovu vodu. Fotografija: Ana Kovačević
I za kraj, dva primjera koja nikako ne mogu progutati: dok je zapad uveo neodvojive plastične čepove, ondje je nepotrebna plastika na svakom koraku, a nerijetki je prizor i napola spaljeno smeće uz cestu jer su i svijest građana, ali i – što je još važnije od toga – sustav odvoza i gospodarenja otpadom, u lošem stanju.
Slika 6: Plastična ovojnica oko plastičnog čepa; Bali, Indonezija; Fotografija: Ana Kovačević
Slika 7: ostaci spaljenog speća ispred hrama; Bali, Indonezija; Fotografija: Ana Kovačević
Bez obzira na sve to, Bali je doista jedno od najljepših mjesta koje sam ikad posjetila. Ali o lijepim ćemo stvarima možda nekom drugom prilikom. I za kraj, popis udruga, zero-waste dućana i „zelenih“ ugostiteljskih objekata u Indoneziji možete pronaći ovdje.
Autorica: Ana Kovačević
- Naslovna fotografija: Plaža u Kuti, Bali