(NE)SUĐENI MI PORTUGAL 2. dio (Mirelina ESS volonterska priča)

(NE)SUĐENI MI PORTUGAL 2. dio (Mirelina ESS volonterska priča)

Kada smo se zadnji put čitali, pod upitnikom je bio odlazak na volontiranje u Portugal. Ipak, svoj sam tekst završila rečenicom „…svakako ću vas obavijestiti, nadam se uz pokoju sličicu iz predivnog Penichea, do kojeg se baš jako nadam doći“. Nisam razočarala! U Portugalu sam provela predivnih 30 dana, volontirajući u udruzi s djecom i mladima, kroz različite edukativno- zabavne aktivnosti.

Sjećam se prva 3 dana provedena u udruzi, upoznavajući ljude koji tamo rade, igrajući se s djecom, pomislila sam kako ću ja to uspjeti, ne razumijem portugalski. Nisu prošla ni dva tjedna već sam naveliko pozdravljala i pričala na (svom skromnom) portugalskom, a imala sam i satove s učiteljicom svaki tjedan. S djecom sam postala prava prijateljica, veselili smo se druženjima, a dani su nam bili ispunjeni svakojakim igrama, odlascima na plažu, pjevanjem, plesanjem, učenjem. Često su brinuli za mene, razumijem li sve, treba li mi pojasniti. Zvali su me različitim imenima – Mirel, Mirala, Miranda pa čak i Emily. Sva svoja imena ponijela sam sa sobom kao uspomenu.

Veliki dio dana provodila sam s djecom i drugim volonterima u udruzi. Brzo smo se navikli na „novo normalno“, koliko god je bilo moguće držali smo distancu, dezinficirali ruke, u zatvorenom prostoru nosili maske i nije nas sputavala epidemiološka situacija da učimo, rastemo i zabavljamo se. Smještena sam bila nedaleko od udruge, u jednoj kući, u kojoj su obično smješteni ESC volonteri. Imala sam svoju sobu, a ostale su prostorije bile u namjeni zajedničkog korištenja. Za vrijeme mog boravka tamo, kuću smo dijelili Roman i ja. Roman, volonter iz Slovačke bio na dugotrajnom volontiranju, a drugi volonteri jednostavno nisu dolazili zbog cijele situacije s COVID-19. Valjda sam ja bila najhrabrija kad sam jedina došla provesti tamo mjesec dana 😀

Vikendima sam se mogla posvetiti istraživanju grada, ali i boljem upoznavanju same sebe na nekoj drugoj strani Europe. Šetala sam kilometarskim, predivnim plažama, promatrala lokalce i rado s njima pričala kad god sam imala prilike. Ono što je pod must, a što će vam svaki lokalac preporučiti je da se okušate u surfanju na prekrasnim velikim valovima u Penicheu te da posjetite otočić Berlengas, pravi pravcati biser nedaleko od grada u kojem sam bila smještena. Poslušala sam ih, naravno, i definitivno nisam zažalila. Odlično iskustvo. Dojmovi s broda, iz krajnosti u krajnost – mokri do kože, u jednom trenutku uzbuđena kao da sam u Gardalandu na vlaku smrti, u drugom trenutku žmirim misleći da je brod potonuo i da mi je drago što sam vas sve poznavala. Berlengas – prekrasan. Špilje. Tirkiz. Šljunak.

Iduće na listi želja mi je otići tamo na par dana. Bez interneta. Po vodu moraš sam rano ujutro jer iza 9h je nema. Nema komoditeta – čista priroda! Mogla bih još puno toga napisati, ali neke se stvari u životu ne mogu prepričati koliko se mogu doživjeti i osjetiti.

Sigurna sam u to da me je ovo iskustvo neizmjerno obogatilo i da ću se zasigurno opet jednom odvažiti, u svom društvu, iskusiti nešto slično. Otići negdje sam, saživjeti s drugačijom kulturom, jezikom, ljudima nosi sa sobom jednu posebnu razinu životnog iskustva.

Close Menu