Kada smo se zadnji put čitali, pod upitnikom je bio odlazak na volontiranje u Portugal. Ipak, svoj sam tekst završila rečenicom „…svakako ću vas obavijestiti, nadam se uz pokoju sličicu iz predivnog Penichea, do kojeg se baš jako nadam doći“. Nisam razočarala! U Portugalu sam provela predivnih 30 dana, volontirajući u udruzi s djecom i mladima, kroz različite edukativno- zabavne aktivnosti u sklopu projekta Learning on the move.
Sjećam se prva 3 dana provedena u udruzi, upoznavajući ljude koji tamo rade, igrajući se s djecom, pomislila sam kako ću ja to uspjeti, ne razumijem portugalski. Nisu prošla ni dva tjedna već sam naveliko pozdravljala i pričala na (svom skromnom) portugalskom, a imala sam i satove s učiteljicom svaki tjedan. S djecom sam postala prava prijateljica, veselili smo se druženjima, a dani su nam bili ispunjeni svakojakim igrama, odlascima na plažu, pjevanjem, plesanjem, učenjem. Često su brinuli za mene, razumijem li sve, treba li mi pojasniti. Zvali su me različitim imenima – Mirel, Mirala, Miranda pa čak i Emily. Sva svoja imena ponijela sam sa sobom kao uspomenu.
Veliki dio dana provodila sam s djecom i drugim volonterima u udruzi. Brzo smo se navikli na „novo normalno“, koliko god je bilo moguće držali smo distancu, dezinficirali ruke, u zatvorenom prostoru nosili maske i nije nas sputavala epidemiološka situacija da učimo, rastemo i zabavljamo se. Smještena sam bila nedaleko od udruge, u jednoj kući, u kojoj su obično smješteni ESC volonteri. Imala sam svoju sobu, a ostale su prostorije bile u namjeni zajedničkog korištenja. Za vrijeme mog boravka tamo, kuću smo dijelili Roman i ja. Roman, volonter iz Slovačke bio na dugotrajnom volontiranju, a drugi volonteri jednostavno nisu dolazili zbog cijele situacije s COVID-19. Valjda sam ja bila najhrabrija kad sam jedina došla provesti tamo mjesec dana 😀
Vikendima sam se mogla posvetiti istraživanju grada, ali i boljem upoznavanju same sebe na nekoj drugoj strani Europe. Šetala sam kilometarskim, predivnim plažama, promatrala lokalce i rado s njima pričala kad god sam imala prilike. Ono što je pod must, a što će vam svaki lokalac preporučiti je da se okušate u surfanju na prekrasnim velikim valovima u Penicheu te da posjetite otočić Berlengas, pravi pravcati biser nedaleko od grada u kojem sam bila smještena. Poslušala sam ih, naravno, i definitivno nisam zažalila. Odlično iskustvo. Dojmovi s broda, iz krajnosti u krajnost – mokri do kože, u jednom trenutku uzbuđena kao da sam u Gardalandu na vlaku smrti, u drugom trenutku žmirim misleći da je brod potonuo i da mi je drago što sam vas sve poznavala. Berlengas – prekrasan. Špilje. Tirkiz. Šljunak.
Iduće na listi želja mi je otići tamo na par dana. Bez interneta. Po vodu moraš sam rano ujutro jer iza 9h je nema. Nema komoditeta – čista priroda! Mogla bih još puno toga napisati, ali neke se stvari u životu ne mogu prepričati koliko se mogu doživjeti i osjetiti.
Sigurna sam u to da me je ovo iskustvo neizmjerno obogatilo i da ću se zasigurno opet jednom odvažiti, u svom društvu, iskusiti nešto slično. Otići negdje sam, saživjeti s drugačijom kulturom, jezikom, ljudima nosi sa sobom jednu posebnu razinu životnog iskustva.
